Vjerovali ili ne!

Hrvatska je, valjda, jedina zemlja u Europi, a moguće i na cijelom  svijetu, u kojoj radnici mjesećnu  plaću dobivaju na dva načina. Jedan dio plaće radnici dobivaju uplatom poslodavca na tekući račun radnika, a drugi dio plaće radnici dobivaju u gotovu novcu, u kešu.

Ništa neobićno, za naše prilike i neprilike. To se uzima kao normalno i traje dugi niz godina. I nikoga to ne smeta. Niti poslodavce, niti radnike. Niti vlast, institucije pravne države. Zato jer živimo u državi koju ima mafija.

Većina aktera te igre skrivača i velike prevare dobro zna zašto se plaća isplaćuje u dva dijela, a za neupućene bit će dovoljno kraće objašnjenje.

Poslodavac, poduzetnik, kapitalist, kako ga god nazvali, mora radniku, kojega eksploatira, povremeno dati plaću da bi i dalje radio za njega i bogatio ga. Doduše, događa se, nerijetko, da se poslodavac, umjesto isplate plaće, služi samo obećanjima da će uskoro isplatiti radnicima plaće. I to je po zakonu. Zakon to ne sprečava, niti kažnjava 
Ali, to ne može duže trajati. Najčešće samo mjesec, ili dva, a najduže godinu - dve. Dok radnici imaju strpljenja i rade bez plaće, uz povremene crkavice. Ili dok se poslodavac ne predomisli pa umjesto obećanja pređe na isplate plaća.

A, recite mi, molim vas, zašto bi se poslodavac žurio sa isplatom plaća? Pa neće on, zbog kašnjenja sa isplatom, plaćati kamate? Niti redovne, niti zatezne, interkalarne, ili koje već postoje. Takav je zakon.
Kamate su propisane za radnike, a ne za poslodavce Ako radnici zakasne i jedan jedini dan sa plaćanjem dobivenih računa za struju ili plin, telefon, vodu, pričuvu, ili koji drugi račun, u slijedećem računo pripisat će im se kamata. Kamate radnicima je lako izračunati. To radi kiompjuter. Za poslodavce koji kane sa isplatim plača kompjuter je nemoćan.
To je po  zakonu. A zakon treba poštivati?

Zakon pišu političari, koji su prijatelji poslodavcima, jer ih oni plaćaju, a radnici ih samo biraju. Ko ih šiša.

Dakle, kad već mora, kada nema drugog izlaza, poslodavac isplaćuje radnicima mjesećnu plaću, u dva dijela.
Prvi dio plaće se isplaćuje radniku na njegov račun u banci. na taj dio plaće, poslodavac obračunava, i u ime radnika plaća doprinose, poreze i prireze, za mirovinsko osiguranje, za zdravstveno osiguranje i za razne druge javne i opće potrebe. Po zakonu.

Drugi dio plaće radnik dobiva u gotovu novcu. O tom dijelu plaće, koji je u praksi pola plaće, a može biti i više ili manje od pola, vodi se samo neslužbena ili tajna evidencija, ili o tome nema nikakvih pisanih tragova. Nema dokaza? 
Na taj dio plaće poslodavac ne obračunava, niti plaća poreze i doprinose. Radniku se taj dio plaće ne uzima u obzir kod izračuna mirovinske osnove, ali to je njegov problem. To nije problem poslodavca ili vlasti. Iznos koji bi poslodavac trebao uplatiti za opće potrebe ostaje u đepu poslodavca, a vlast je sa time suglasna jer su poslodavac i predstavnici vlasti pripadnici iste kriminalne skupine.

Da bi se ova prljava rabota mogla odvijati vlast je donijela Zakon o minimalnoj plaći. Po tom zakonu je određeno koliku plaću poslodavac treba isplatiti uz obračun doprinosa i poreza. Za sve radnike je određen isti iznos. Za liječnike, profesore, doktore znanosti i pomoćne i nekvalificirane radnike, propisana je ista minimalna plaća.

Ako poslodavac  uplati doprinose i poreze za svojih 10, ili 50, ili 500 radnika  na isplaćenu minimalnu plaću, ili malo više, nikoga od vlasti neće zanimati kako to da svi radnici imaju istu plaću, ili da su plaće radnika sa završenim fakultetom i dužim stažom blizu minimalne plaće. Svi se prave gluhi i slijepi, ili glupi. A ako, na primjer,  u zdravstvenom fondu usfali novaca za najosnovnije potrebe zdravstva može se  trenutno, po najhitnijem i najbezočnijem postupku uvesti partcipacija osiguranika.
Ova blagodat, koja omogućava i olakšava neplačanje obaveznih doprinosa i poreza na plaće zaposlenika, propisana je samo za veće i bogatije poslodavce, koji su vlasnici trgovačkog društva, ali ne i za vlasnike obrtničkih radnji. Za obrtnike vlast zna da visina plaće radnika ovisi i o njegovoj stručnoj spremi, pa je visinu minimalne plaće na koju se mora plaćati doprinose i poreze.propisala ovisno o stupnju stručne spreme radnika.

Mislite li da se to ne bi moglo brzo i lako riješiti? Jasno da bi. To nebi bio nikakav problem. Ali da se pristupi rješavanju te močvare, što nije tako jednostavno, kako  na prvi pogled izgleda, potrebna je politička volja. Ja, ustvari, neznam što znaće te dvije slatke riječi, ali očito je da nema  političke volje za sprečavanje poslodavaca da zadržavaju u svom đepu novčiće, milijončiće, koje bi trebali uplatiti u mirovinski i zdravstveni fond, u fond za socijalnu skrb, za mezaposlene i td.
a zašto nema te političke volje. Zato jer to nije u interesu političara. Pa nisu političari ludi da rade i odlučuju suprotno svom interesu. Oni su, ti političari, predstavnici naroda, pametni, doduše prosječno, ili
ispodprosječno, ali su zato iznad prosječno beskrupulozni i egoistični.
Eto, zato nema političke volje.

O, Bože, jel to moguće? U lijepoj nsašoj Hrvatskoj, koju ima mafija, jeste.