Jednom davno bijaše neki otok gdje su živjeli svi osjećaji: Sreća, Tuga, Raskoš, i mnogi drugi, a među njima i Ljubav.

Jednog dana osjećajima je nagovješteno da će otok uskoro potonuti, tako da su svi osjećaji uzeli svoje čamce i napuštali otok. Ljubav je bila jedina koja je ostala. Htjela je ostati sa otokom sve dok ne počne tonuti.

Kad je Ljubav gotovo potonula, odlučila je moliti za pomoć. Raskoš dođe do Ljubavi u prelijepom čamcu i Lljubav je upita: Raskoši, možeš li me povesti sa sobom.

Raskoš odgovori: Ne, ne mogu. U mome čamcu ima puno zlata i srebra. Ovdje nema mjesta za tebe.

Ljubav odluči zamoliti i Taštinu, koja upravo prolažaše:

Taštino, molim te, pomozi mi, povedi me!

Ne mogu ti, Ljubavi, pomoći. Sva si mokra. Zaprljat češ mi čamac - odgovori joj Taština.

Tuga je bila blizu, pa Ljubav ponovo zamoli za pomoć.

Tugo, dopusti da pođem s tobom.

Oh, Ljubavi, jako sam tužna pa više volim biti sama. Ne trebam te.

Sreća je također prošla pored Ljubavi, ali bijaše tako sretna da nije niti čula kad ju je Ljubav zvala.

Iznenada se zaću glas:

Dođi Ljubavi, ja ću te povesti.

Bio je to jedan starac. Ljubav je bila tako sretna da je starca zaboravila pitati za ime. Kad su stigli na suho starac odmah ode svojim putem.

Ljubav tada upita Znanje, drugog starca, za ime svog spasioca.

Bilo je to Vrijeme - odgovori Znanje.

Vrijeme? Ali zašto mi je Vrijeme pomoglo? - upita Ljubav.

Zato jer jedino Vrijeme može razumjeti koliko je Ljubav potrebna - odgovori Znanje.

Uzmi si vremena da shvatiš što je Lubav.