Gospodin Saša Leković u knjizi autorice Ankice Lepej  "ISTINA" 
Savjest iznad bankarske tajne (Nakladnici Centar za istraživačko novinarstvo - CIN i Prometej, I. izdanje  2003. god. kaže:

   "SLUČAJ LEPEJ" I PRIČE KOJE TEK TREBAJU BITI ISPRIČANE

      Prije pet godina, kada je Hrvatsku potresao "Slučaj Lepej", bio sam jedan od pomoćnika glavnog urednika Jutarnjeg lista. Najmlađi dnevni list u Hrvatskoj tada se već pojavljivao na kioscima punih pola godine. Borba za tržišno preživljavanje bila je dobivena, opstanak nije bio upitan. Štoviše, mlade su novine odmah zasjele na drugo mjesto po broju prodanih primjeraka u konkurenciji nacionalnih dnevnika. Već smo bili objavili mnoge šokantne vijesti, razotkrili mnoge tajne, zaljuljali u najpopularnijim medijima do tada nedodirljive osobe. No, niti jedna od tih priča nije bila ni približno, toliko važna kao ona o činu tada anonimne bankovne službenice.

   U ponedjeljak 19. listopada 1998. godine vjerojatno nije bilo niti jedne kuće, ureda, kafića, niti redakcije u Hrvatskoj u kojima glavna tema nisu bile priča o računima Ankice Tuđman koju je Jutarnji objavio u subotu, te nagrada od milijun kuna koju je za otkrivanje izvora bamkovnih podataka u nedjelju ponudila Zagrebačka banka.

  Dok je te večeri šefovima zagrebačke banke njima do tada nepoznata službenica iz poslovnice u Gajnicama, u pratnji odvjetnice, objašnjavala da je ona dala bankovne ispise novinarki Jutarnjeg lista, već je tiskano prvo izdanje sutrašnjeg broja. Gotovo se nitko nije želio maknuti iz redakcije dok nisu stigli prvi otisnuti primjerci. Sve što su dostavljaèi donijeli razgrabljeno je u nekoliko sekundi. Ubrzo potom redakcija se ipak ispraznila....

   Oko pola jedanajest i dvadeseti put prelistavao sam prvo izdanje sutrašnjih novina....još sam jednom pogledao primjerak novina koji je ležao na mom stolu. Na naslovnici su bili fotografija i ime Ankice Lepej uz naslov otisnut najveæim moguæim slovima:

JA SAM OTKRILA PODATKE O RAČUNU ANKICE TUÐMAN.

   Pola sata kasnije s drugim primjerkom novina u ruci ušao sam u stan, kad je zazvonio mobitel. Uzbuđeni glas javio je da je odmazda počela: "Uhapsili su je!" U pola dvanajest pridružio sam se kolegama koji su se sa zebnjom i šutke skupljali u predvorju policijske zgrade u Ðorđićevoj ulici, iščekujući što će se dogoditi s gospođom Lepej. Policajci su je priveli kao najopasnijeg kriminalca, a k njoj nisu puštali čak ni odvjetnicu. Novinara je u prizemlju policijske zgrade svakog trenutka bilo sve više. Došlo je i nekoliko televizijskih ekipa. Bilo je sve hladnije, ali u skuèenom predvorju nije bilo dovoljno mjesta i sve više ljudi tiskalo se pred ulazom u zgradu.

   Početnu zebnju zamijenio je prkos. Pošela su dobacivanja policajcima koji su pokraj nas prolazili isprva mrki, a potom zbunjeni. Neki su samo protrčavali spuštenih glava. U kratkom pogledu jednoga koji je prošao tako blizu mene da sam mu osjetio dah gotovo da se mogao naslutiti stid..

   Ni najiskusniji meðu movinarima nisu mogli odoljeti naletu adrenalina.Činilo se da se dogaða nešto što će neminovno ujediniti čistu, uljuðenu, poštenu i civiliziranu Hrvatsku i natjerati je da potakne stvarne promjene. Na trenutak sam se ponadao da svjedočimo i uzletu novinarske profesije. Svi su kolege i kolegice surađivali, bez obzira na politièke stavove, redakcijsku pripadnost, pa i osobna neslaganja. Mobiteli su neprekidno zvonili, informacije su razmjenjivane, svatko je bio voljan provjeriti bilo što za drugoga. Svaka se ideja ozbiljno razmatrala, nuđeni su argumenti za i protiv.

   Kada je nakon iscrpljujućeg osmosatnog ispitivanja Ankica Lepej izišla u hladno jutro praćena suprugom Slavkom i odvjetnicom Vesnom Alaburić, u zraku se osjećao trijumf. činilo se da je lavina krenula, da će čin gospođe Lepej potaknuti i ostale časne građane na otpor licemjerju, da će se napokon javno isprićati i mnoge druge priče koje su to zaslužile; priče ćije bi objavljivanje pomogle nužnom "proćišćenju"  hrvatskog društva.

   Dogodilo se to prije pet godina, ali mnogo je manje vremena moralo proći da bi taj osjećaj pobjede poćeo blijedjeti, te se na kraju pretvorio u nemoć, a zatim i nezainteresiranost. Tada postignuto zajedništvo pokazalo se kratkoroènom tlapnjom. nije više bilo Ankica Lepej, nije više bilo ni prièa koje bi tako moćno odjeknule u javnosti. dakako, da je iluzija bilo očekivati kako će "slučaj Lepej" promijeniti sve, odmah i zauvijek. Nažalost, afera koja je proslavila Ankicu Lepej promijenila je samo život njene obitelji, i to nagore. Ostali su bez posla i stana, a svi koji su se u gospođu Lepej kleli u vrijeme afere zaboravili su na nju čim je njeno ime nestalo s novinskih naslovnica.
   Posve je jasno zašto sama Ankica Lepej medijima više nije zanimljiva kao onda kada je njeno ime bilo nesumljivo najjaèi tržišni adut, te zašto su je nakon dobivenih izbora zaboravili i političari.....

Te prièe koje tek trebaju biti ispričane, potrebno je, kad - tad, ispričati.
Zar nije došlo vrijeme za to?!"